Devet urednika traži autore i publiku

Prije 25 godina nitko nije mogao predvidjeti kako će izgledati Vijenac 2018, niti da će ovaj broj uređivati najmlađi od devet urednika koji su sve ove godine usmjeravali i izgrađivali novine koje će postati riznica novinarstva kakvo danas u Hrvatskoj više gotovo da i ne postoji. Nije bilo lako pregledati izdanja iz zadnjih 25 godina i pokušati napraviti svojevrsni sažetak s pogledom u budućnost, a ne isticati pojedince, autore i sugovornike koji možda s pravom očekuju da ih se spomene.

Ako zavirite u 1993. te pratite kako se razvijao do 2018, onda ćete shvatiti kako je Vijenac velik, ozbiljan i snažan zajednički projekt, koji su u jednakoj mjeri poticali ili sputavali nakladnik, urednici, kao i novinari, publika i sugovornici. Neka vas riječ projekt ne odvrati od onoga kako vi vidite i osjećate Vijenac. Slatkoća i gorčina neizostavni su okusi našeg čitanja. „Vijenac kao otvorena tribina svjedoči o putu hrvatske književnosti, umjetnosti i znanosti. Urednici, suradnici i čitatelji u njemu vide svoj list, poruku koju razumiju i koja ih udružuje u zajedničkom radu i promišljanju vremena u kojem živimo i u kojemu nam je djelovati.“ Tako je 2001. o 200. broju Vijenca pisao tadašnji predsjednik Matice hrvatske akademik Josip Bratulić. Usprkos svim unutrašnjim i vanjskim problemima od 1869. do danas Vijenac je uistinu ostao „središnji književni list“, kako piše Bratulić, ali on je i mnogo više od toga. Onima koji ga čitaju u naletima ili usput bit će teško proniknuti u njegove posebnosti. Za početak neosporno je kako su ovo jedine preostale rubricirane novine ovakva tipa u Hrvatskoj, u kojima ćete pronaći primjere tekstova sa zavidnom impostacijom i neizostavnom atribucijom, što je nažalost sve rjeđe u današnjem hrvatskom novinstvu.

Pripremajući tekst pregledao sam gotovo sve digitalizirane Vijence od 1999. do danas. Bio sam iznenađen. Jeste li znali da se u svakom novom broju Vijenca kao autori i sugovornici pojavi gotovo 50 osoba po izdanju, odnosno više od 1200 osoba godišnje? Iako se znatan dio tih osoba ponavlja, nevjerojatno je kada vidite koliko je ljudi Vijenac okupio i okupljao. Dok ga listate, možda i ne prepoznajete koliko je riječi otisnuto u svakom broju. Nije lako pripremiti 150–200 kartica teksta svaka dva tjedna. Te dvije činjenice možda su najvažnije produkcijske činjenice, no Vijenac je daleko više od kvantificiranih pokazatelja. Čak i u vremenima kada je proživljavao najteže financijske dane nije posustajao niti se dao zavesti ili obeshrabriti brojkama i iznosima.

Suradnici, sugovornici i novinari mijenjali su se kao i vizualni izgled, a ako zavirite u digitalnu arhivu, vidjet ćete još nekoliko zanimljivosti – poput velike sličnosti božićnih izdanja ili npr. istoga načina izvještavanja o skupštinama. Prepoznatljiv je pristupom u intervjuima s novoizabranim predsjednicima Matice hrvatske, ali možemo uočiti i gotovo identično višegodišnje izvještavanje o ograncima. No pustimo sada promjenjive i nepromjenjive grafičke elemente, pa čak i cijenu ili pak druge proizvodne troškove. Vijenac se ne da u kalup. Bez obzira što bi svatko od nas kojima je stalo do Vijenca mogao navesti nekoliko dobrih i loših karakteristika ili propusta, Vijenac je poput živa organizma koji ostaje kao poseban znak i simbol u našem društvu, usprkos svim problemima u kojima se našao, ljudima koji su ostavili traga i otišli ili se vratili, usprkos svim političkim posljedicama i smicalicama.

Bilten ili kritičar?

Dok dnevne novine gase svoje najsnažnije rubrike, poput npr. gradske, Vijenac ide prema tome da i sam postane žanr. Autori koji pišu u Vijencu sigurno će posvjedočiti kako će u malo kojim drugim novinama dobiti takvu priliku i prostor. Pri čemu valja biti oprezan i ne izgubiti iz vida opasnost da počnemo pisati plahte i klamfe, ne gledajući čitatelja ispred sebe. Kozerije, cake i cvebe mogle bi biti češće i žešće.

Ali vratimo se čitatelju. Jeste li vi kao čitatelj Vijenca zadovoljni? Što biste htjeli? Želite li novine koje će precizno bilježiti puls svakog Matičina ogranaka i na naslovnoj stranici donijeti veliku fotografiju s promocije knjige u ogranku ili novine koje će provocirati i punktirati društvenu zbilju, puhati za vrat političarima, razotkrivati lažne stručnjake ili možda uzdizati stavove, mišljenja, događaje i ljude kojima je stalo do bolje hrvatske budućnosti? I, konačno, koliko ste i sami sudjelovali u stvaranju Vijenca? Dvojba o tome treba li postati bilten ili kritičar stara je koliko i Vijenac. Rješenje je na pola puta, a temelji se na poticaju koji uredništvo dobije s terena ili od vas kao čitatelja. Ignoriranje rada ogranaka imalo bi dramatične posljedice, a isključiva usmjerenost na društvene procese u velikoj bi mjeri utjecala na identitet Vijenca. Za vrijedne aktivnosti ogranaka uvijek je bilo i bit će mjesta bez obzira na to što se događa u društvu i valja snagu ogranaka shvatiti kao kamen temeljac na kojem će Vijenac uvijek počivati. Istodobno je potrebno uvjerljivo, temeljito i vjerodostojno promišljati o brojnim drugim fenomenima s kojima se susrećemo. U tome Vijenac sigurno može nametnuti nove kriterije.

1993.

1998.

2003.

2008.

2013.

2018.

Za koga pišemo?

Vijenac je uistinu s vremenom postao prepoznatljiv po formi intervjua. Bilo je dakako svakakvih intervjua. S dobronamjernim pitanjima i zlonamjernim odgovorima, s možda i zlonamjernim pitanjima i dobronamjernim odgovorima. No ako zavirite u digitalnu riznicu, prepoznat ćete kako je potrebno oteti zaboravu sve te intervjue koji će, ukoliko ostanu u arhivi, skupljati prašinu, a mogli bi nam pomoći da shvatimo ovu ludost u kojoj se nalazimo. Stoga ih je potrebno učiniti dostupnima, ponovno otisnuti i pokazati kako su provocirali, progovarali, a dijelom i previđali dio problema koji su nas poslije zadesili. Na ovim stranicama zapisane su prekrasne misli i životi onih koji su nas napustili. Neki od njih prvi su put progovorili upravo u Vijencu.

Kada pročitate sve što su predsjednici Matice hrvatske govorili u Vijencu uoči ili nakon skupština, vidi se silna želja da se Matici privuku mladi. Uza sve pokrenute projekte za mlade poput Komunikološke škole, Filozofske škole ili pak Mladih glazbenika, mladi i dalje pronalaze tek manji prostor i u Matici i u Vijencu. Baš kao i demografski, i taj je problem prepoznat u više navrata i na više načina, ali rješenje i dalje izostaje. Iako, treba jasno reći, Vijenac nikada nije imao mlađeg urednika, koji je bio i polaznik Komunikološke škole, pa će netko reći kako ovaj dio argumenata zapravo ne stoji. Privući mlade Matici može se i kroz Vijenac, može ih se oduševiti jednostavnim ljudima koji dosljedno žive svoj poziv, ali moramo neprestano stvarati prilike za susret. Ne zaboravite uloge koju su upravo mladi imali sredinom 19. stoljeća.

Dok sam čitao tekstove koji su oslikavali brojne zanimljive trenutke u zadnjih 25 godina, često mi se vrtjela misao po glavi: „Pa ovdje je sve napisano. Sve je rečeno.“ Osim trajnih tzv. formativnih rubrika koje su odlika Vijenca, jedan od najboljih primjera izjava je prof. Anđelka Akrapa u broju od 30. svibnja 2013: „Hrvatsku očekuje val iseljavanja.“ Vijenac je jako pikao temama koje možda veći dio javnosti nije znao prepoznati. Npr. odnos rektorata i ministarstva znanosti, inicijativa i događanja sa zaštitom voda, ili problematiziranje fenomena poput izdavanja knjiga po 29,90 kuna. No ne zaboravimo ni jedinstvene tekstove o obilježavanju Dana pada Vukovara, ili pak izjavu Predsjedništva MH o presudi protiv generala, poziv iz 2005. da se spasi hrvatska filmska baština. Vijenac je prvi argumentirano ukazao na problematičnost bolonjskog sustava, na opasnost komercijalizacije znanosti i obrazovanja, ali i traljavosti kurikularne reforme. Često je pisao o problemima u određenju identiteta, pogrešnom i zlonamjernom shvaćanju pojma domoljublja, kronologiji bitke oko hrvatskog pravopisa, zaboravljenoj hrvatskoj dijaspori, važnim vanjskopolitičkim temama, ali i o podmetanjima u procesu proglašenja svetim blaženog Alojzija Stepinca. Zapravo, nema relevantne društvene teme o kojoj nije pisao.

Kakav će Vijenac (p)ostati?

Nadam se da će ostati upravo takav. Smirena izgleda, koji traži angažirana autora i čitatelja, koji je spreman od prve do posljednje stranice suočiti se s tragedijom i komedijom. Prava platforma za dijalog s malo više boje, ljudskih nasmiješenih lica u prvom planu, kao i da neće dati prostora hejterima koji pod krinkom slobode medija razgrađuju hrvatsko društvo, pa čak i ako vas radi toga optuže da niste neovisni. Jedan od urednika Mladen Kuzmanović 1. siječnja 2001. u Vijencu je napisao: „Volio bih da budući istraživači našega segmenta ovih novina pored svih elementa koji su uvjetovali ovakav njihov lik prepoznaju i glavnu misao koja nas je vodila, a to je neizmjerna i tiha, pomalo starinska zaljubljenost u Hrvatsku.“ Profesor bi sigurno bio ponosan da se u Vijencu i sedamnaest godina nakon njegove smrti, u novinama koje je toliko volio, još može vidjeti zaljubljenost u Hrvatsku. I dok se urednici mijenjaju, čini mi se kako je najveća vrijednost što sami autori jedni druge obogaćuju, pa čak ako je riječ i o polemikama, koje su postale vrlo česte. U riječi upućenoj novosnovanom uredništvu 1993, kako svjedoči u intervjuu od 20. travnja 2000. Vlado Gotovac je rekao: „Ne bojte se, učinite ono što smatrate da je potrebno da bi sloboda u Hrvatskoj bila takva da nitko tko cijeni tu slobodu, kao i vrijednosti koje iz nje nastaju, u tom ne bude ometan.“

Ove jedinstvene novine za društvo, kulturu, umjetnost i znanost, za cijenu jedne malo bolje kave daju jako mnogo. I jedna zanimljivost za kraj: na stranicama Vijenca najkraće se zadrže vlastodršci i političari. Oni zabljesnu i iščeznu. No pazite dok gledate zvijezdu da vam ne oduzmu Vijenac!

Igor Kanižaj izvanredni je profesor
na Studiju novinarstva
Fakulteta političkih znanosti